petak, 31.10.2008.

Samo je magla uvijek iste boje.

Zaboravljajući polako na vrijeme.. Propustila sam pola ovog "drugog" života baveći se lijenosti i usrećujući lijenost. Ispunila sam sve dnevne lijene zadatke. Počevši od jutarnjeg jadanja :"neda mi se". Pa sve do navečer: "stišaj tv ja spavam!!!". Čak sam uspijela svojom nezahvalnošću ispiti i zadnje živce sama sebi.
Očekujući toliko puno, dobila sam malo. Nisam uložila ništa. Niti u njega.. I da.. ogovreći mu riječi poput: "od**bi".. i: "baš me briga", dovela sam se do situacije jada, muke.. pa usudila bih se reći i teške depresije.
Sada očekujem više.. više nego što itko može pružiti.. ali znam da nisam zaslužila. Sama sam si kriva.

(: Pictures, Images and Photos

Da se barem mogu vratiti. U djetinjstvo. Godina dana i mlađe. U ono nevino tjelešce.. bezgriješno, savršeno. Ali ne, ne mogu. Snuždeno hodam ulicom i razmišljam: "tko sam uopće ja? imam li pravo glasa? samo mala mrlja u svemiru..". Imam li se pravo buniti? NE.
Onaj hladan vjetar unosi mi se u lice.. kao da govori:"idi..". Lišće više niti ne pada. Nisam primjetila niti jedan list ove godine koji bi pao baš kad bih ja prolazila.. samo onaj kesten koji mi je pao na glavu očito mi pokazujući da smetam.
Zar nisu dovoljni samo ljudi za toliku duševnu bol, već i priroda??!! Priroda od koje očekujem neko utočište.
Što mi je suđeno? Budućnost? Sumnjam.
Više niti ne stignem pratiti tijek mojih misli... već samo osjećam žamor i zbrku. Više ništa neide po redu. Nitko se ne drži svojih pravila. Moj vagon koji ide po životnim tračnicama iskočio je iz njih već odavno.

Life Pictures, Images and Photos

Putem ovog teksta. I ovih sićušnih znakića zvanim: "slova"..došli ste do kraja ovog posta. Pozdrav svima.. :).
15:54 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 30.08.2008.

.drugo javljanje.

Nije prošlo dugo vremena i evo opet mene. Da, opet ja. Sve je sranje osim pišanja, a pišanje je sranje ako pišaš protiv vjetra – neki predsjednik. Evo.. čak i citiram. Sve samo da ubijem u pojam tu dosadu. Dosadnu dosadu. Bila sam u shoppingu ^^ i na šopingirala sam se... za sljedećih tjedan dana..lol, ma nije, za dosta dugo.
Evo..danas, zadnja večer uživancije. Još malo i škola i opet sam rob.. rob tih zlobnih, pokvarenih ljudi.. rob nastavnika/nastavnica..rob učenja, knjiga..i ponajviše..rob gluposti.

Try to enjoj.. you won't make it.


Upalim danas mob..(da, ono malo sranje)..i nekim čudom se ne iznenadih. Niti jedan poziv, niti jedan sms.. Samo prazan zaslon. Samo prazna pozadina života. Pitam se..isplati li se sve to? Sav taj trud, sva ta muka..a na kraju svega..sav taj život. Ne, nema poante. Nema jedne starice.. nema mojeg života! Da, nema starice koja je živjela u kući next to me, ne..više je nema. Niti njezin trag..samo uzdignuti spomenik i njezino ime napisano skroz na dnu. A imali su mjesta..da, imali su još puno mjesta i mogli su napisati njezino ime da se vidi, a ne na dnu, sakrito povenulim biljkama.
Da li je to trenutak nepažnje ili namjerna zloba? Moj život nema smisla. Sve ide prema dolje od kad nema te osobe. Trebala je doći doma taj dan kad je umrla.. taj dan.. jedva sam čekala da je zagrlim.. da opet u jutro dođe k mojoj baki na kavu i da sve bude ko i prije, ali ne.. samo jedan trenutak je dovoljan da se sve sruši..da sve bude drugačije.
Saznala sam na naj nepošteniji i najgluplji mogući način. Čitajući osmrtnicu na stolu. Nisu mi htjeli reči, skrivali su to... Ali ja sam saznala. Ne, nisam plakala. Na mojem licu bio je lažan osmjeh, ali oči tako prazne.. duša tako prozirna i nepotpuna. Sve je bilo glupo i ne važno.. samo sam znala da nje nema i da je neće biti. Upitala sam: 'Ona je umrla?'. I dobila sam odgovor: 'Da'. Nisam se snašla, što učiniti? Šok. Ostala sam šokirana.. tamo stajala i gledala bakine, smeđe pločice na zidu. Rekla sam: 'Kul'. Nisam imala hrabrosti izustiti nešto drugo. Riječi nisu dolazile. Samo jedan mali, kratki 'kul' koji je bio lažan. Otišla sam u školu ne osvrčući se. U školi nisam bila koncentrirana.. kako bih i bila? Pa ona je bila mrtva!! Ležala nepomično i utonula u dubok san. Već je bila na pola puta.. i razgovarala s pokojnim mužem i ostalim anđelima. Poslije sam plakala. Jecala, drhtala. Život bez nje? Nije moguć. Bila mi je najbolja prijateljica i nije bilo važno što je već starica... bila mi je najbolja prijateljica i oduzeli su mi je!! Oduzeli!!! Kažnjena sam za ne počinjeno zlo. Više nemam najbolje prijateljice. Više nemam.. nje.

Hard to find my self without you.
...I LOVE ONLY YOU...Počivaj u miru..

Ova priča je istinita. Da..istinita. Bila sam negdje četvrti ili peti razred. Ubila bi se samo kako bi je srela.
Ovaj post pisala sam plačući. Da, pala je i ona prva suza.. suza tuge, nemira i jada..suza samoće.
--- Jedva čekam da se vidimo J. Nadajmo se uskoro! I da, ti si moj anđeo.. znam to i osjećam! Volim te, puno =) ---

~ Pozdravlja vas Fire ~
15:13 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 29.08.2008.

The world is behind yoU

Prošlo je dosta vremena dok sam shvatila da to više tak neće ić. Sve je navodno happy i super, al sve je ustvari black. Mrzim crno.. mrzim crnu boju općenito.. a sad još to sranje sa životom. Sve je to jedna velika glupost. Glupost kojoj ne vjerujem -.- , glupost koje se želim riješiti..čim prije. Glupost.. koju, usudila bi se reči, želim okončati. Strah me. Strah me jer znam da mi je suđeno da umrem.. strah me tog dana, ali jednom se moram oduprijeti strahu i iskusiti to nešto, nešto novo, nešto navodno lijepo. Lijepo? Što je to? Što je ljepota? To je prekrivanje svoje istinske ružnoče. Ružnoče koja bi bila na neki način slatka da je znamo priznati. Ali mi smo previše bahata bića da bi drugima dopustili da vide našu stvarnu ružnoću.
Što mi je suđeno? Ne znam. Da li sam ovdje s razlogom? Da, jesam. Razlog mojeg postojanja je da mogu umrijeti. Da mi se drugu smiju dok umirem.. smiju u facu. Ali ne, ja ne posustajem. Imam svoje JA i znam što želim, znam što mogu. Ne postoji nitko, ali baš nitko na ovome svijetu od ljudi koje sam upoznala za koje bi dala život. Još nikog tako uvjerljivo dobrog.. nikog dragog.
Suđena mi je propast. Uništavaju me pljuske. Pljuske koje izlaze iz usta drugih. Te pljuske su riječi.
U školi nas pokušavaju naučiti puno toga, ali ja sam sebe jednu stvar naučila i to dobro...svijet je GLUP.
Svi su zasljepljeni tom glupom savršenošću koja ne postoji!! Želimo postići ne postignuto, ostvariti ne ostvareno, ali koga mi zavaravamo??? Mi nismo čak ni mali trn u ogromnom svemiru.
Ja..ja nisam čak ni mrvica kruhau ovom svijetu.. u nečijem životu. Prijatelji.. ne, više ih nema. Ne prihvaćaju stvarnost koja je stvarna.. oni imaju svoju stvarnost, realnost i činjenice u koje vjeruju.. samo zato što su to oni osmislili i tako im se sviđa, ali to nije pošteno. Nije pošteno prema stvarnosti koja stvarno postoji, prema pravoj realnosti i činjenicama! Nije pošteno prema ljudima koji vjeruju u stvarnost koja je sveprisutna. Ali.. njih nije briga. Nije ih briga da li ću sutra biti živa i da li ću se probuditi, nije ih briga i ne pitaju za mene. Zašto onda trošiti vrijeme na njih? Zašto trošiti vrijeme uzalud.
Svaka čast. Uspjeli ste i dogurali do kraja mojeg istinskog posta. Iza svega ovoga postoji takav niz riječi.. jasan niz riječi.. ali prvo.. prvo trebamo shvatiti istinu koja je zamućena.

Pozdrav od Fire.

19:57 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.